Vilin-deva hodaše po šumi
Zlatne kose što imaše
Vilovnjaèkog kralja kæi, svojoj
Sudbi poðe tad u zao èas

Ruke bele, oèi setne,
Poput sunca umiruæeg
Planine joj behu preci
Gorsko cveæe deca njena

Vetar što duva kroz maglovita brda
I poljane cvetne joj behu rod
Ali druga sudba kæeri šume èeka
Dana toga kobnog, kad joj beše kraj.

Vilin-deva hodaše po šumi
Zlatne kose što imaše
Vilovnjaèkog kralja kæi, svojoj
Sudbi poðe tad u zao èas

Šumar, lovac, maè za pasom
Luk u ruci on imaše
U lov poðe tada, siguran i odluèan
Vetar kosu mu bištaše

Poteže svoj luk, lovac hrabri, èasni
Jer gladan beše on, na putu dugome
I ustreli kæerku vilovnjaèkog kralja,
Kæerku šume i jezera.

Vilin-deva hodaše po šumi
Zlatne kose što imaše
Vilovnjaèkog kralja kæi, svojoj
Sudbi poðe tad u zao èas

Po zlatnom plaštu njenom, mekom
Krv bejaše prolivena
Njene oèi, setne, tužne
Zanavek se sklopiše

Ne znaše lovac šta sa sobom da èini
Krvave mu ruke, a obraza crna
Poteže svoj maè, taj paloš ubojiti
Probode se sam i okonèa bol