Mutna svijetla kišovitog grada ostala su iza nas,
U meni pada posljednja nada da razumiješ moj glas,
Niz staklo klize krupne kapi i moje riječi klize uz njih,
Kad bi se vratili posljednji sati ,promjenit nešto dali uspio bi.

Zaustavljam se i otvaram vrata s kišom su riječi prestale,
Tvoj zadnji osmjeh zaklanja tama, a moj u meni zapinje
Sve ono što je bilo sve, sad se u ništa se zatvara,
Nazad krenem ne okrećem se, dok se noć u jutro pretvara.

A žao mi je nas, žao mi je snova ugaslih, naših želja glas sad je tako dalek tako tih.
A žao mi je nas i znam da neznam sebi priznati da naših želja jaz i tebe i mene od nas će odvesti