poæi æemo izvan grada
kreæemo na put u sumrak
zavjesa od kiše pada
drvoredi piju sumrak

biti daleko od tih divnih ljudi
što su zaboravili smijeh
a nama nek se u otsustvu sudi
jer mi smo pošli zauvjek

u sumrak

otišli smo iznenada
ne znamo što nosi sutra
blijedo svjetlo listopada
žute pumpe pored puta

i svako novo jutro dok nas budi
polako zamesti æe trag
misli ne priznaju al srce sluti
da ovaj dugi let je pad

u sumrak